Raspela po planinama

Sumrak u Italiji zbirka je putopisa D. H. Lawrencea, jednog od najplodnijih engleskih pisaca prve polovice 20. stoljeća. Lawrence je vrlo važan autor i za razvoj romana u 20. stoljeću. Knjiga Sumrak u Italiji iz koje donosimo ulomak, objavljena je 1916. godine. Napisana je nakon Lawrenceova preseljenja u Italiju s partnericom Friedom. Riječ je o refleksivnoj, esejističko-putopisnoj prozi u kojoj pisac putujući Italijom, ponajviše oko Gardskog jezera, promišlja opisujući prirodu, odjeke povijesti, te život običnih ljudi kroz vlastitu introspekciju, poetsko-filozofski. U ulomku koji donosimo našim čitateljima Lawrence dojmljivo opisuje kako raspela na tom carskom putu prema Italiji stvaraju atmosferu nad krajolikom, dočarava doživljaj svetosti i Krista kroz šetnju i zapažanja. Putopis će uskoro objaviti nakladnička kuća Disput u prijevodu  Mateje Pavlic.

 ---

Carski put prema Italiji vodi preko planina, od Münchena preko Tirola, kroz Innsbruck i Bozen do Verone. Tuda su prolazile velike povorke kad su se carevi spuštali na jug ili se vraćali iz rascvjetane Italije kući u svoju Njemačku.

I koliko se te stare carske taštine prilijepilo uz njemačku dušu? Nisu li njemački kraljevi baštinili carstvo drevnoga Rima? Možda to nije bilo osobito stvarno carstvo, ali njegov odjek bijaše uzvišen i sjajan.

Možda je stanoviti Grossenwahn utkan u njemačku narav. Kad bi narodi samo shvatili da imaju vlastite prirođene osobine, kad bi mogli razumjeti i prihvatiti prirodu svojstvenu onom drugom, koliko bi sve bilo jednostavnije.

Carska povorka više ne prelazi planine silazeći na jug. Ona je gotovo pala u zaborav, cesta je gotovo iščeznula iz pamćenja. No ona je još uvijek ondje, i njezini znakovi stoje.

Raspela su ondje, ne tek kao puka obilježja ceste, a ipak u nekoj vezi s njom. Carske su povorke, blagoslovljene od pape i praćene velikim biskupima, zasigurno sadile taj sveti idol poput nove biljke po planinama, ondje gdje se potom umnožavao i bujao ovisno o tlu i narodu koji ga je prigrlio.

Kad se čovjek zaputi bavarskim visoravnima i obroncima, ubrzo spozna da je to druga zemlja, s neobičnom religijom. Neobična je to zemlja, zabačena, izvan dodira sa svijetom. Možda pripada zaboravljenim, carskim povorkama.

Dok se prolazi širokim, prostranim cestama koje vode u planine, raspela i kapelice jedva se zamjećuju. Možda je zamrlo zanimanje. Samo po sebi raspelo ne predstavlja ništa, tvornički izrađen komad sentimentalnosti. Duša ga ne primjećuje.

Međutim postupno, jedno za drugim, nazirući se sjenovito pod svojim kapuljačama, čini se kao da raspela stvaraju novu atmosferu nad cijelim krajolikom, tamu, težinu u zraku koji je tako neprirodno blistav i rijedak od sjaja snijega odozgo, tamu što lebdi tik nad zemljom. Tako je rijetka i nestvarna ta svjetlost s planina, puna čudnovata sjaja. A onda se, s vremena na vrijeme, raspelo opet pojavi, na zavoju prostrane ceste obrasle travom, skrivajući pod svojom šiljastom kapuljačom nagovještaj i otajstvo.

Jedne večeri, dok sam sâm pješačio kroz močvarno područje u podnožju planina, prenuo sam se pri pogledu na nebo koje je bilo olovno i nestvarno, nevidljivo, dok su brda bila gotovo crna. Na križanju staza stajalo je raspelo, a između Kristovih stopala stručak uvelih makova. Najprije sam ugledao makove, a zatim Krista.

Bilo je to staro svetište, drvena skulptura bavarskog seljaka. Krist bijaše seljak iz podnožja Alpa. Imao je široke jagodične kosti i snažne udove. Njegovo prosto, rudimentarno lice nepomično je zurilo prema brdima, vrat mu bijaše ukočen kao da se opire čavlima i križu kojima nije mogao umaći. Bio je to čovjek prikovana duha, ali tvrdoglavo prkoseći okovima i poniženju. Sredovječan muškarac, prost, sirov, s ponešto seljačke grubosti, ali i s nekom vrstom tvrdokorne otmjenosti, čija se duša ne pokorava okolnostima. Prost, gotovo prazan u svojoj duši, sredovječni seljak s raspela nepomično se opirao bijedi svojega položaja. Nije ustuknuo. Duša mu bijaše odlučna, volja nepokolebljiva. Bio je ono što jest, ma kakve bile okolnosti, život mu je bio
pribijen.

S one strane močvare titrao je malen kvadrat narančaste svjetlosti, iz seoske kuće niskog, širokog krova. Sjetih se kako su muškarac i njegova žena i djeca radili sve do mraka, šutke i predano, u naručju sklanjajući sijeno sa silovite grmljavinske kiše u štagalj, radeći šutke, natopljeni kišom.

Tijelo se saginje prema zemlji, grabeći kružnim pokretom; ruke obujmljuju sijeno, obujmljuju sijeno, nježno ga i tijesno pritišćući uz prsa i tijelo, ono bode i grije ruke i kožu na grudima, ispunjava pluća omamljujućim mirisom suhoga bilja: kiša što teško pada i moči ramena, tako da se košulja lijepi za vruću, tvrdu kožu, kiša što teškom i ugodnom hladnoćom zasipa tijelo u pokretu i potajice se slijeva prema slabinama; to je seljak, ta vruća vreva tjelesnih osjeta. A sve to djeluje opojno. Opojno poput sredstava za uspavljivanje, poput omamljujuće droge, priviti teret uz tijelo na kiši, spoticati se o svježu travu do štaglja, osloboditi ruke od tereta, baciti sijeno na hrpu, osjetiti lakoću i slobodu u suhom štaglju, a zatim se ponovno vratiti na studenu, oštru kišu, ponovno se sagnuti pod kišom i ponovno se uspraviti da se još jednom krene s teretom.

Upravo je to, ta beskrajna vrelina i uzbuđenje tjelesnoga osjeta ono što tijelo drži krepkim i snažnim, a um natapa krvavom vrelinom, krvavim snom. I taj san, ta vrelina tjelesnog iskustva, naposljetku postaje okov, na kraju raspeće. To je život i ispunjenje seljaka, ta mijena osjetilnog iskustva. Ali naposljetku ga gotovo dovodi do ludila, jer mu ne može umaknuti.

Jer iznad glave uvijek lebdi neki neuobičajen sjaj planina, uvijek je tu tajna ledene rijeke što juri kroz ružičaste sprudove u tminu borovih šuma, uvijek je u zraku blag, opor dah leda i promukli huk vode.

A led i sjaj snijega blistaju bezvremenom nedodirljivošću spram mijene i topline života. Gore u visinama oni nadilaze sav život, sav onaj meki, vlažni plamen krvi. Tako čovjek mora živjeti pod sjajem vlastite negacije.

Ljudi s bavarskih visoravni odlikuju se nekom neobičnom, čistom ljepotom oblika, i muškarci i žene. Visoki su, čisti i lijepog stasa, vrlo prodornih modrih očiju s malim, skupljenim zjenicama i prodornim šarenicama, poput oštre svjetlosti na modrom ledu. Njihovi veliki, čvrsto oblikovani udovi i uspravne figure jasno se ocrtavaju, odijeljeno, kao da su savršeno isklesani iz same materije života, nepomični, odsječeni. Ondje gdje oni jesu sve se povlači u pozadinu, kao na bistrom, mraznom zraku.

Njihova je ljepota gotovo upravo to, ta čudnovata, jasno izdvojena samoća, kao da bi se svaki od njih želio još više, i zauvijek, odvojiti od svojih bližnjih.

Pa ipak su druželjubivi, gotovo jedini narod s dušom umjetnika. Još uvijek izvode misterije s instinktivnom punoćom tumačenja, čudnovato pjevaju po planinskim livadama, vole obrede i maskaradu, njihove procesije i vjerske svetkovine duboko su dojmljive, svečane i zanosne.

To je narod koji se kreće po rubovima mističnog osjetilnog užitka. Svaki čin jest čin iz krvi, svaki je izraz simboličan iskaz.

Umjesto učenja tu je osjetilno iskustvo, umjesto mišljenja tu su mit i drama i ples i pjevanje. Sve je od krvi, od osjetila. Uma nema. Um je natopljen tjelesnom vrelinom, nije odvojen, već ostaje uronjen.

U isto vrijeme, uvijek, nad glavom, vječno je odričan sjaj snjegova. Dolje je život, vreo mlaz krvi što se razigrano razlijeva. Ali gore je sjaj nepromjenjiva nebitka. I život prelazi u taj nepromjenjivi sjaj. Ljeto i bujno modro-bijelo cvjetanje zemlje prolaze, zajedno s čovjekovim radom i zanosom, iščezavaju i nestaju u onom sjaju što lebdi gore, u sjajnu hladnoću koja čeka da ponovno primi sve što je na trenutak prešlo u bitak.

Ishod je previše razotkriven. Seljaku ne ostavlja nikakav izbor. Sudbina nad njim blista, transcendentna, sjaj vječnog, nezamislivog nebitka. A ovaj naš život, ta mješavina rada i toplog tjelesnog iskustva, cijelo se vrijeme uzdiže prema nepromjenjivoj blistavosti u visinama, prema svjetlosti vječnih snjegova. To je vječni ishod.

Bilo da je riječ o pjevanju ili plesu ili glumi ili tjelesnom zanosu ljubavi, ili o osveti ili okrutnosti, ili pak o radu ili žalosti ili vjeri, ishod je uvijek isti, u blistavoj negaciji vječnosti. Otud ljepota i cjelovitost, konačnost gorštačkog seljaka. Njegov lik, njegovi udovi, njegovo lice, njegov pokret, sve je oblikovano u ljepoti i sve je dovršeno. Nema mijene, nema nade, nema postajanja; sve jest, jednom zauvijek. Ishod je vječan, bezvremenski i nepromjenjiv. Svako bivanje i svako nestajanje dio su tog ishoda koji je vječan i nepromjenjiv. Stoga nema ni postajanja ni nestajanja. Sve jest, sada i dovijeka. Otud čudnovata ljepota, konačnost i osamljenost bavarskog seljaka.

To je jasno vidljivo na raspelima. Ondje je bit pretočena u drvenu skulpturu. Lice je prazno i ukočeno, gotovo bezizražajno. Čovjek se trgne shvativši koliko je nepromjenjivo, konvencionalizirano lice živog muškarca i žene iz ovoga kraja, lijepo, ali nepokretno poput čiste forme. Na njemu ima prikrivene sitničavosti, tajnovitosti i okrutnosti. I to je dio ljepote, one čiste, skulpturalne ljepote. I Kristovo je tijelo ukočeno i konvencionalizirano, a ipak začudno lijepih proporcija i u statičnoj napetosti koja ga sjedinjuje u jednu jasnu cjelinu. Nema pokreta, nikakva mogućeg pokreta. Bitak je konačno pribijen. Cijelo je tijelo zaključano u jedinstveno znanje, lijepo, cjelovito. Postalo je jedno s čavlima. Ne tako da bi bilo klonulo ili mrtvo. Ono je tvrdoglavo, svjesno vlastitoga neporecivog bitka, sigurno u apsolutnu stvarnost osjetilnog iskustva. Iako je prikovan uz nepovratnu sudbinu, unutar te sudbine posjeduje moć i nasladu cjelokupnoga osjetilnog iskustva. Stoga jednom te istom voljom prihvaća sudbinu i mistični užitak osjetila, on je cjelovit i konačan. Njegovo je osjetilno iskustvo vrhovno, svršenost života i smrti u jednom.

U svako je vrijeme isto, bilo da je riječ o košnji kosom po obroncima planina, ili o sječi drva, ili o upravljanju splavi niz rijeku što vrvi ledom; bilo da je riječ o pijančevanju u Gasthausu, ili o vođenju ljubavi, ili o igranju u maskaradi, ili o postojanoj i okrutnoj mržnji, ili o klečanju u ekstatičnoj pokornosti u mirisom tamjana ispunjenoj crkvi, ili o hodu u čudnovatoj, mračnoj procesiji blagoslova polja, ili sječi mladih brezovih stabala za Frohenleichnam, uvijek je isto, mračno, snažno mistično, osjetilno iskustvo jest cjelina njegova bića, on je bezumni i okovan u apsolutnost ishoda, u nepromjenjivost velikog ledenog nebivanja koje vrijedi dovijeka i koje je vrhovno.

Prolazeći dalje prema Austriji, uzvodno uz Isar, dok se rijeka sužava i postaje prozirnija, a zrak hladniji, jenjava sva čarolija sjevernih brežuljaka koji su tako divno sjajni i blistavi od cvijeća, i ustupa mjesto tami, zloslutnosti. Ondje visoko gore vidio sam još jednoga malog Krista koji je izgledao kao sama duša toga kraja. Put je vodio uz rijeku koja je vrvjela ledenim snježnim mjehurićima, pod stijenama i visokim, zastrašujućim borovim stablima, između ružičastih plićaka. Zrak bijaše hladan i težak i visinski, sve je bilo hladno i samotno. A u maloj staklenoj vitrini uz cestu bio je mali isklesani Krist, glave oslonjene na ruku; on meditira, pomalo umorno, tvrdoglavo, obrva podignutih u neuobičajenoj zadubljenosti, dok mu lakat počiva na koljenu. Osamljen, on sjedi i sanjari i potiho snatri, noseći svoju malu zlatnu krunu od trnja i svoj mali ogrtač od crvenog flanela što mu ga je sašila neka seljanka.

Nema sumnje da on još uvijek sjedi ondje, mali, bezizražajni Krist u ogrtaču od crvenoga flanela, sanjari, snatri, trpi, ustraje. Ima u njemu nečega sjetnog, kao da zna da je sveukupnost svijeta previše za njega. Ni u smrti nije bilo rješenja. Smrt nije dala odgovor na tjeskobu duše. Ono što jest, jest. Ne prestaje biti kad se presiječe. Smrt ne može stvarati ni uništavati. Što jest, jest.

Mali Krist što snatri to zna. O čemu onda snatri? Njegova nepromjenjiva strpljivost i izdržljivost ispunjene su sjetom. Za čime to potajice žudi usred sve te pomirenosti sa sudbinom? „Biti ili ne biti“, to bi moglo biti pitanje, ali to nije pitanje na koje smrt mora odgovoriti. To nije pitanje življenja ili neživljenja. To je pitanje bivanja – biti ili ne biti. Ustrajati ili ne ustrajati, to nije pitanje; kao ni izdržati ili ne izdržati. Je li ishod vječno nebivanje? Ako nije, što je onda bivanje? Jer odozgo neumorno blista vječna bjelina snijega, upija cvjetanje svega života, i ostaje nepromijenjena, ishod je sjajan i besmrtan, snježno nebivanje. Što je onda bivanje?